Moje prvo predavanje
Pre nekoliko meseci su me pozvali da održim motivaciono predavanje na temu: Zašto raditi u IT industriji na Visokoj tehničkoj školi u Nišu. Ortak mi je pomogao sa inspiracijom, ja sam sastavio prezentaciju, smislio o čemu ću da pričam. Bio sam jako siguran da ću da budem jasan.
Otišao sam tamo i odradio posao na najbolji mogući način. Nisam zamuckivao, govorio sam ne mnogo brzo, davao sam praktične primere, nisam koristio poštapalice u govoru.. I posle predavanja sam bio u fazonu: veni, vidi, vici. Čak su mi prišla dva studenta da mi postave pitanja. Jedan od njih se i zaposlio posle toga kod mene.
Bio sam srećan. I asistent iz škole koji mi je slušao je rekao da sam zaista bio inspirativan, čak i njemu. I da je čuo od studenata pozitivne reakcije i dogovorili smo se da dođem opet i održim jos predavanja. Eh.. klasična idila jednog idealiste koji želi da nešto promeni. I tako sam živeo i ziveo... i skoro negde, naleteo sam na jednog dečka koji mi je rekao reči, koje ću sada pokušati da citiram:
"Hteo bih da se bavim programiranjem a tebe sam slusao sam kad si držao predavanje u VTŠ, mada nisam shvatio šta si hteo da kažeš."
U mojoj glavi je nastao momentalni apsolutni haos i razočarenje. Da li ja uopšto mogu da uradim ono što bih želeo? Dali mogu da motivišem ikoga da uradi nešto?
Njegove reči su me momentalno podsetile na staru etrursku poslovicu: Čudo jedno, kako jedna obična atomska bomba može čoveku da upropasti čitavo veče