Da li moze onaj ko ne voli životinje da voli ljude?
Čitam vest na B92 o procesu protiv Slobodan Plećaša iz Leštana (osumnjičen je da je u Leštanima putem vukao živog psa, vezanog za kuku na zadnjem delu vozila. Kako je utvrđeno, životinja je prethodno bila surovo fizički zlostavljana), i nadam se da će konačno da počne i zakon o zaštiti životinja da se poštuje i da se kažnjavaju monstrumi koji to rade. Ova vest jeste matora (nekolko dana), ali me je podsetila na neke događaje kojima sam bio svedok.
Event No. 1: Prolazim ulicom pored dvorišta i vidim klinca (manje od 7g) kako bukvalno baca malo mače u vazduh i pušta ga da tresne o zemlju. Imalo li je imalo ljudskosti u tom detetu.
Event No. 2: Ispred zgrade mojih roditelja sam počeo da vičem na klinca koji je bukvalno KAMENOVAO goluba na zemlji. Golub je pokušavao da pobegne i bio je sav krvav. Klinac je isto dete, ako je možda 1. ili 2. razred osnovne. Dok je zlostavljao goluba, imao je blaženu facu, videlo se da uživa. Da li je tako nešto moguće da se dešava. Kuda ide ovaj svet. Imalo li je imalo čovečnosti u tom detetu.
Event No. 3: Park i dečije igralište iza moje zgrade. Deda i baba u sred bela dana, pred decom koja su izašla da se igraju, su izneli prase i zaklali ga. Što je najgore, nisu ni znali to da urade, prase je umiralo oko 10min. Završili su, i otišli. Krv su ostavili deci.
Event No. 4: Opet zgrada mojih roditelja: Ima malo dvorište iza zgrade, a posle dvorišta je jedan prolaz između 2 zgrade koji vodi direktno na najveću niška ulicu, tzv. Bulevar. Imalo je jedno lepo drvo koje je tačno, leti, zaklanjalo pogled prema ulici i davalo malo mira i tišine. Davalo je malo senke, tako neophodne u letnjim žegama. Davalo je deci mesto za igru. Ali neee. Ne može to tako. Reče jedan muški matori baksuz iz zgrade mojih roditelja. Zvao je komunalno preduzeće, rekao je da je predsednik kućnog saveta (što nije), i tražio da dođu i iseku to drvo. Kad su moji roditelji pitali, zašto? Kako mu je to drvo smetalo? Odakle mu pravo? Rekao je da mu drvo zaklanja pogled na ulicu, i da je njemu pogled na taj bulevar mnogo lep, i da uživa da ga gleda u asfalt i beton, i hilljade automobila dnevno. Taj matori baksuz je crkao posle 6 meseci. A drveta nema i dalje. Dok je bio živ, sekao je mladice koje su izbijale iz panja, da drvo ne bi opet poraslo.
Nisam pametan da komentarišem ove događaje, ja jednostavno ne mogu tako nešto da prihvatim. Ne mogu da shvatim. Samo me je još jača tuga pritisla, žal i tuga za našim svetom.